Ljepota (ne)vjernosti

Velik i važan, nezaobilazan, dio ruske književnosti čine stihovi. Štoviše, čini mi se da je svaki prijelomni trenutak u novijoj ruskoj povijesti bio predvođen ili popraćen poezijom – od Dekabrističkoga ustanka do Oktobarske revolucije. Dva najvažnija razdoblja ruske kulture, odnosno dva kulturna vrhunca – zlatni i srebrni vijek, početak 19. stoljeća i prijelaz iz 19. u 20. stoljeće – bila su u znaku poezije, a ne proze. Ipak, rusku poeziju danas prevodi manje od šačice profesionalnih prevodilaca. O njoj se, čini se, brinu samo svojevrsni entuzijasti. Zašto je tomu tako? O ulozi i prirodi posla književnih prevodilaca malo se govori. Osim što je književno prevođenje iznimno zahtjevan posao, ono je u nas nezasluženo marginalizirano i u intelektualnom i u materijalnom smislu. U znanosti o prevođenju upravo umjetničko prevođenje zauzima posebno mjesto – toga su bili svjesni najrazličitiji teoretičari, filozofi, jezikoslovci.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2018.

Kornej Čukovskij Nikolaj Gumilëv, Ludwig Wittgenstein, Roman Jakobson, Walter Benjamin, Jurij Lotman, Umberto Eco, Gilles Deleuze i Lawrence Venuti samo su neki od stručnjaka koji su se u svojim radovima osvrnuli na tešku rabotu prevođenja (Wittgenstein je prevođenje stihova usporedio s matematičkim problemom, a Lotman s eksplozijom). Prevođenje poezije osobito je tegobno. Štoviše, neki drže da je ono nemoguće. Možda upravo u težini, ali i neisplativosti prevođenja poezije, valja tražiti krivca za sve manji broj prijevoda zbirki ili izabranih stihova. Dok u posljednje vrijeme polako, ali sigurno niče noviji naraštaj nadarenih prevoditelja ruske proze (I. Buljan, I. Alebić, G. Jurić…), prevoditelji specijalizirani za rusku poeziju postali su endemska vrsta.

Prevoditelj kao autor

„Prevoditelj proze je rob, a prevoditelj poezije suparnik“, napisao je u članku O basni i Krylovljevim basnama čuveni pjesnik i prevoditelj Vasilij Žukovskij – jedan od utemeljitelja romantizma u ruskoj poeziji. Ta se mnogo citirana tvrdnja Žukovskoga u prevoditeljsko-teorijskim krugovima obično tumači kao izjednačavanje prevodilaca nečijih stihova s autorom stihova, odnosno s pjesnikom: „Vi vidite dva glumca koja posuđuju umjetnost deklamiranja od trećega. Samo, dok jedan to čini s ropskom točnosti, cijelim svojim tijelom i pogledom okrenutim ka izvorniku, drugi se nastoji s njime nadmetati, bori se za istu ulogu, rabeći pritom vlastite načine, samo njemu svojstvene (…) On pronalazi u svojoj mašti ljepotu koja može poslužiti kao zamjena, ali istovremeno stvara nešto svoje, nešto jednako i sjajno. A nije li to zapravo definicija umjetnika?”

Prevodilac stihova je, ako slijedimo misaoni put Žukovskog, u stvaralačkome procesu slobodniji i originalniji od prevodioca proze, zbog čega zaslužuje titulu autora, odnosno pjesnika, umjetnika. Jurij Levin u knjizi Ruski prevoditelji 19. stoljeća i razvoj umjetničkoga prevođenja (1985) čak podsjeća da su u ruskim časopisima potkraj 18. stoljeća i u prvoj polovici 19. stoljeća pjesme u prijevodu bile potpisane imenom i prezimenom prevodilaca, a ne autora, „samo je u naslovima gdjekad bio ukazan autor stihova“ (Levin).

Nezanemariv dio mislilaca, od kojih je jedan od uvjerljivijih bio Walter Benjamin u članku Prevoditeljeva zadaća (1923), smatra da je prijevod poezije, pa čak i umjetničke proze, nemoguć (Benjamin se kritički osvrnuo na tzv. doslovno prevođenje, kojemu je zamjerao unakazivanje i iskrivljavanje originalnoga teksta). Francuski traduktolog Jean-René Ladmiral u knjizi Kako prevoditi: teoremi za prevođenje (1979) nije zaboravio napomenuti da je ključan problem cjelokupne teorije, odnosno znanosti o prevođenju, zapravo neprevodivost. Dok neki vjeruju da se može prevesti sve, drugi smatraju da je prijevod po svojoj prirodi nemoguć, odnosno da se ništa ne da prevesti. Imajući to na umu, Ladmiral je u spomenutoj knjizi posudio zgodno tumačenje prijevoda – lijepi, ali nevjerni.

Autentični glas ruske poezije

Kako su na sve ove izazove odgovorili prevodioci izabrane lirike Marine Cvetaeve, objavljene 2018. u izdanju Matice hrvatske? Prvo što valja reći jest da Cvetaeva pripada uistinu velikom naraštaju ruskih pjesnika (Majakovskij, Pasternak, Blok, Mandel’štam, Esenin). Od svih je spomenutih velikana upravo ona u nas najslabije poznata, premda je riječ o autorici za koju je Iosif Brodskij rekao da je posrijedi vjerojatno najveći pjesnik (!) 20. stoljeća. Pritom je Brodski govorio u svjetskim parametrima, a ne lokalnim (ruskim), ne ograničivši Cvetaevu ni rodno (nije ju nazvao pjesnikinjom!). Nažalost, stihovi možda najvećega pjesničkog glasa 20. stoljeća u Hrvatskoj su se teško probijali, odnosno poprilično kasno. Na tu „veliku, neoprostivu prazninu u hrvatskoj prijevodnoj kulturi“ podsjeća i Josip Užarević u pogovoru.

Naime, prvi prijevod poezije na hrvatski jezik objavljen je tek 2012, u izdanju izdavačke kuće Mala zvona, a izbor pjesama priredio je i prepjevao Ludwig Bauer. Pokazalo se da je taj prvijenac bio daleko od idealnoga, što je zorno dokazala Melita Jurkota u iznimno negativnoj kritici prijevoda (kritika je dostupna u elektroničkom obliku) – žanru koji je u nas, uzgred rečeno, posve zapostavljen. Kritičarka je Baueru zamjerila gotovo sve što se prevodiocu i priređivaču knjige može zamjeriti – izbor pjesama, nepoznavanje autoričine poetike i konteksta unutar kojega je stvarala te – ono najvažnije – prevoditeljsku nekompetentnost.

Ništa se od navedenoga ne može reći za novo, točnije drugo izdanje izabrane poezije Marine Cvetaeve (Matica hrvatska, 2018), koje bi – ako uzmemo u obzir ozbiljne nedostatke njegova prethodnika iz 2012. – valjalo smatrati jedinim izdanjem izabranih stihova te velike ruske i svjetske pjesnikinje. Taj se izbor po mnogočemu razlikuje od svoga prethodnika – kao prvo, riječ je o dvojezičnom izdanju. Zainteresiranim čitateljima koji ne poznaju ruski jezik ta činjenica neće biti od velike koristi, no ruski je izvornik ovdje kao svojevrsna garancija prevoditeljskoga poštenja te kao takva nije zanemariva. I upravo su prevoditeljske snage, odnosno imena prevoditeljskoga tima (Antica Menac, Radomir Venturin, Dubravka Dorotić-Sesar, koja je i priređivačica knjige) okupljena oko projekta prevođenja pjesama na hrvatski jezik, jamstvo već spomenutoga integriteta, koje često zaboravimo uvažiti i pohvaliti.

Pridoda li se tomu i ime Josipa Užarevića u svojstvu autora već spomenuta pogovora, jasno je da je posrijedi „zvjezdani“ sastav hrvatskih rusista-slavista, odnosno naših najvećih stručnjaka za ruski i druge slavenske jezike. Budući da je Marina Cvetaeva zauzela uistinu specifično mjesto u ruskoj književnosti, Užarevićev je pogovor itekako važan i prijeko potreban hrvatskomu čitatelju, ma koliko on bio upućen u rusku književnost, za razumijevanje posebnosti njezine poetike i važnosti koju je imala za razvoj ruske književnosti 20. stoljeća. Užarević smjesta upozorava da je riječ o autorici koja se u ruskoj književnosti prve polovice 20. stoljeća činila poput otoka. Drugim riječima, Cvetaeva nikada nije pripadala nekom poetskom krugu, odnosno njezina poetika nikada se nije vezivala za određenu školu ili pravac – bez obzira na bogatstvo te pluralizam stilova i grupacija (akmeizam, futurizam, imažinizam) koje su vladale u ruskom književnom životu konca 19. i početka 20. stoljeća (zbog čega je to razdoblje prozvano srebrnim vijekom ruske književnosti).

Ambiciozan izdavački pothvat

Izbor pjesama Marine Cvetaeve na hrvatskom jeziku ambiciozan je pothvat. Naime, ovdje nije riječ o prijevodu određene zbirke stihova niti o forsiranju jedne od pet faza pjesnikinjina stvaralaštva koje izdvaja Užarević na početku pogovora. Posrijedi je izbor iz cjelokupnoga pjesničkog opusa iznimno plodne autorice (Cvetaeva je za života, osim pristojnoga broja proznih djela, objavila više od deset zbirki stihova te velik broj poema, od kojih su neke ostale nedovršene), a on je u hrvatskom izdanju predstavljen kronološki, a ne tematski. Knjigu otvara pjesma Mami iz rane faze stvaralaštva (1907–1910), a zatvara pjesma Za šestero stol postavljam… iz posljednje faze (6. ožujka 1941) o „gozbi sjetnoj, sumornoj“. Sumorna atmosfera pjesme i više je nego simbolička:

Prevrnula sam čašu – brrr!

I sve je poteklo u štetu, –

Iz oka sol, iz rana krv –

Sa stolnjaka – pa po parketu

Njome se, nažalost, ne završava samo ovaj izbor nego i pjesnikinjin život, koja je počinila samoubojstvo te ratne 1941. (31. kolovoza). Tema smrti, ali i samoubojstva, kako je točno zapazio Užarević, bile su odavna prisutne u njezinoj poeziji.

Boris Pasternak svojevremeno je izjavio da Cvetaeva piše stihove u koje je potrebno udubiti se: „Kada sam to učinio, potresla me dubina njezine čistoće i sile. Tako nije pisao nitko koga znam.“ Postići tu dubinu na stranome jeziku, prenijeti jezičnu silu stranoga jezika, i to onako kako ga je orkestrirao pjesnik, ne izgubiti u prijevodu umjetnički izražaj, emocionalnost i slikovitost, uistinu zvuči kao unaprijed izgubljena bitka. Ljubav je bila važna tema za Cvetaevu, mnogi su bliski ljudi nju samu i njezinu poeziju opisivali kao čistu strast. Prevođenje poezije bez strasti za poeziju Sizifov je posao. Štoviše, ne samo da je uzaludan nego može biti i štetan. Prevoditeljski tim Menac–Venturin–Dorotić-Sesar ne samo da je svojim prepjevima (a ne doslovnim prijevodima!) popunio sramotnu prazninu u hrvatskoj prijevodnoj lirici nego je popravio štetu načinjenu 2012. (Marina Cvjetajeva. Izabrane pjesme, Mala zvona, prijevod Ludwig Bauer).

Ipak, treba reći da u hrvatskoj pismenoj kulturi ostaje još jedno pitanje koje zaslužuje potrebnu pažnju i angažman struke te pretpostavlja nužne promjene, a to je pitanje pisanja ruskih imena, vječno razapetih između hrvatske inačice transkripcije (koja to nije!) i transliteracije, od koje, nažalost, zazire velik dio hrvatskih izdavača (pogotovo kada je riječ o beletristici). To je dovelo do toga da se u nas uvriježilo posve pogrešno (iskrivljeno) pisanje ruskih imena pod krinkom transkripcije (a zapravo je riječ o poluadaptaciji i polutranskripciji). Danas vlada posvemašna zbrka u pisanju ruskih imena, pa se tako hrvatskim čitateljima – ovisno o izdanju koje uzmu u ruke – nude tri inačice prezimena čuvene ruske pjesnikinje – Cvetajeva, Cvjetajeva i Cvetaeva. Nadam se da će u skoroj budućnosti postojati samo jedno. Transliterirani oblik Cvetaeva je, unatoč određenim nedostacima, svakako najmanje problematičan.

* U tekstu je zadržana autoričina
transkripcija i transliteracija ruskih imena